Sasvim slučajno smo saznali da u srcu Trogira ima jedna mala “džungla”. Mala, istina, ali prebogata pričom o cvijeću, balaturi, kućama oko nje, ljudima i divnim vremenima, dječjim doživljajima, rafiolima, ali i o živosti i životu koji tu postoji i danas nakon tko zna koliko stoljeća.
Marijana Stipčić nam je dala svoju adresu, ali u Trogiru je bilo lakše pitati gdje su Stipčići nego gledati natpise ulica. Put nas je vodio malim, starim, “izglačanim” kaletama u samu trogirsku srž, staru jezgru punu ljepote, a na kraju njezine, Gupčeve ulice dočekuju nas dva vesela bijela pudla, mali čuvari koji su odmah otrčali po gazdaricu.
Nasmijana Marijana uvodi nas u mali, nekako zatvoreni starinski dvor u kojem na svakom koraku bujaju zelene aspidistre (neki ih zovu kukuruzovina ili sirotinjska palma), tipično starinsko zelenilo koje se izmjenjuje s raskošnim papratima, a onda nam pogled pada na staru balaturu po čijim skalinama caruju, naravno, đirani i skulenti… sve je kao u romantičnoj priči u kojoj nedostaju samo trubaduri.
– Jeste se razočarali? – pita nas Marijana.
– Ma kako razočarali, ušli smo u bajku, velimo, i ne znamo odakle da počnemo.
– Ovu ružu posadio je susid – odmah će Marijana i nastavlja – Sve vam ovdje ima svoju priču. Ružu je posadio susid, ali ne smim reći zašto.
Smije se naša domaćica.
– Da nije zbog ljubavnih jada, pitamo gledajući ružu koja je u petnaestak godina postala stablo.
Smije se Marijana i njezina mama Zdenka koja se taman spušta niz balaturu.
Vratili ga kraj oca
– Ovi adam je bia tu kad sam ja došla prije 46 godina, veli mama i nastavlja priču o “gazdi” koji je raširio svoje velike listove podno skala.
– Stalno smo ga prebacivali, dijelili susidima, razmnožavali… Evo ovog malog je Marijana odnijela u drugu kuću i nije napredovao. Kad smo ga vratili kraj njegova “oca”, povratio se.
Uto nam Marijana pokazuje ogroman metalni “pitar”, zapravo stari kotao na vrhu drugih skala.
– Ovo je pradida donia iz Amerike za iskuhavat robu. Ima mu sto godina.
A kako vidimo po “šparožini” od jedno dva metra, koja se iz njega spušta, vidimo da lonac tu stoji tko zna od kada.
I paprati imaju svoju priču. Dala ju je susjeda i evo je na sto mjesta, ne zna se koja je bujnija i raskošnija. Po podu gledamo zdravu puzavicu, sukulenticu ili tako nešto, ne zna ni Marijana, veli da je tica donijela i samo raste. Tako je i s jednom “zračnom” biljkom, zeleni ljiljan valjda, koji buja na suprotnom zidu. Isto je tica donijela.
Sve tu raste odavno, a mama i kćer ih samo rasađuju. Stipčići imaju u dvoru i susjeda, naš čovjek koji živi u Švedskoj, postali su kao rod, a Šveđanin stalno zove i nudi novce da kupe još cvijeća.
– Ma kakvo kupovanje, smije se Marijana, mi ništa ne kupujemo, ovo je sve ovdašnje, to novo ne bi ni uspijevalo.
Od Šveđanina, krene priča i o susjedstvu koje dijeli taj mali čarobni prostor. Zapravo nitko od vlasnika više tu ne živi, ili dolaze samo ljeti ili iznajmljuju, ali svi su međusobno dobri. Nije kao u Marijaninu djetinjstvu kad je iza svakih vrata bilo barem dvoje djece.
Neprežaljeni pianino
Tako je bilo stoljećima, jer kući je oko 700 godina, a mama Zdenka govori kako se zna da Stipčići tu žive barem 150 godina. Ima još drugih Stipčića u Trogiru, ali u jezgri su samo oni, Stipčići Brmuti. Svi imaju svoje nadimke, a Brmuti valjda zato što su trgovali duhanom, pa je nadimak možda došao od riječi burmutica, misli Marijana.
– Imamo još priča. Imali smo pianino, prodali smo ga, ne mogu to prežaliti jer je na njemu svirao Oliver – sad nam Marijana otkriva drugu stranu ovog dvora.
– Uvijek se taj pianino posuđivao, odnosio, donosio, a onda jednom prilikom kad su ga vratili, zapivalo se.
Mama Zdenka inače pjeva u trogirskom zboru “Petar Berislavić”, pa su od toga dana povratkom pijanina i pjesme, okupljanja njezinih zboraša u dvoru kod Stipčića postali tradicijom.
Uvijek nakon nastupa tu se svi okupe, pjevaju, druže se i goste, a najčešće s maminim, pravim trogirskim rafiolima (najfinijim koje smo kušali, jer i nas su dočekali na pjatu) po kojima je gospođa Zdenka toliko poznata da je s njima “glumila” i u turističkom videospotu. A kad se pjevačko društvo okupi u njihovu dvoru, stranci u čudu snimaju s prozora.
Stranci im inače često povire u dvor, pitaju mogu li se uslikati, a i neki turistički vodiči dovedu grupe kako bi ljudi iz daleka vidjeli kako izgleda tipični, starinski, dalmatinski, mediteranski dvor u kojem buja zelenilo i dobro raspoloženje naših ljubaznih Trogiranki.
Source: slobodnadalmacija.hr