Kako je došlo do toga da kući teglim vreću s 25 kila kvarcnog pijeska iz vrtnog centra, da pod svjetlom žarulje sadim biljke u deset sati navečer i da na svojem balkonu u neboderu imam valjda pedeset pitara i pitarića? Teško je sve objasniti, ali dio krivnje svalit ću na Mariju Paro, vedru ženu koju sam donedavno poznavala samo kao planinarku iz “Gojzerica”.
Svakako, zatekla sam se prvi put u njezinu vrtu na splitskim Bačvicama i ostala zadivljena. Neću sad ni riječ o tome što sve toj ženi cvate, raste, buja i prinosi oko kuće, dok meni ni cherry rajčica u pitaru neće da procvjeta… Ali zaljubila sam se u dio pokriven cvjetovima mesnatih listova. U sto boja i oblika raširili su se po stijenju i suhozidima, po zemlji, i u malim, malim pitarima. Gledala sam u tu ljepotu, sve uzdišući. Veli meni vlasnica tog rajskog vrta. “Ajde, stavit ću te u svoju grupu na Fejsu kad ih voliš.” Izvadi mobitel i – tap, tap, ubaci me.
I tako je počelo.
Svaki dan završi isto – na zaslonu mobitela gledam u fotografije do jučer nepoznatog mi raslinja, nikad ja to u životu nisam vidjela, a nisam, ono, baš od jučer. Cvjetaju na slikama, šire se u nemogućim pravcima, pužu po zemlji. Divne posude i čudesne dekoracije, kuštravo ili geometrijski skladno, sve puno boja….
Kći mi se nekidan nadvirila nad mene i čita: “Sukulenti i kamenjarke? Šta ti je to? Zvuči ko feministički punk bend.”
Rekoh: “Ne znam.” I istinu sam joj rekla, jer ja pojma nisam imala što su sukulenti. Izdaleka, meni su to bili sve rođaci “kamenih cvjetova” i čuvarkuća, aloja možda? I to je to.
Počela s guglanjem
Guglam, “succulente, biljke koje su sočne, žive u područjima gdje se izmjenjuju sušni i vlažni periodi, skladište vodu u listovima ili korijenu”. Ali, nije baš tako jednostavno.
Jer, kad počneš čitati komentare u toj Fejsbuk grupi, upadneš u minsko polje. Echeverie, agave, haworthie, sedumi, caudexi, kaktusi. Pa, Ecchinopsis camaecerus. Crassula Moonglow. E. Paso Doble. Sedum kamschaticum. E. Avagoides. Aeonium sunburst. Graptoveria autumn, Aeonium Black Magic, Cyclop…
Ona obična čuvarkuća, pa samo njih ima deset varijacija. Neke se zovu ko i ljudi! Abert Baynes? Francesco Baldi? Ruby. Majko mila moja, pa ovde svi barataju latinskim ko materinjim.
Čitam komentare u toj grupi, ma nije baš grupa. Grupa je nešto ko ekipa, a njih ima dvanaest tisuća i tri stotine! Sa svih su strana, sve dolje do Makedonije i gore do Slovenije. Pa to je sekta, a ne grupa. Šta sekta, pokret!
Svaki dan slikaju svoje pitare i vrtove. “Dobro jutro”, počne jedan, pa krene. Lete lajkovi, pljušte pohvale, komplimenti za svaki cvijet. Pa im tepaju, raduju im se. Sve puno neke vedrine… Neki pitaju šta nije u redu, sukulenti joj ne rastu dobro. Je l’ ne voli kišu? Smeta joj sunce? Je l’ zemlja loša? I eto odmah njih lavina, svi se zainteresiraju, stižu upute. Pa kako samo znaju kome šta smeta, a šta drugi voli? Kako? Kako???
Sve je to bilo onako lagano, online, ali drama je počela kad je Marija Paro shvatila da ja doma nemam sukulent.
– Ni jedan? Kako si to u grupi, a nemaš sukulent?! – zaprepastila se i svoje čuđenje podijelila sa sljedbenicima. I dok sam ja taj dan bila zauzeta poslom u svojem stvarnom životu, tamo se začeo plan.
Da skratim i preskočim zbunjenost kao posljedicu prelaska iz virtualnog doživljaja u realni život – eto mene opet u vrtu Marije Paro, ona ima kutiju za mene. Stigla iz Vukovara, šalje Kata Sivć. Već sam ja zapamtila to ime, ona svaku večer internetskom društvu svojim fotkama sukulenata zaželi “laku noć”. Dakle – pazite sad: meni nepoznata žena koju nikad nisam vidjela, kao ni ona mene, šalje kutiju na poklon, a u njoj…. dvanaest pitarića sa zelenim mesnatim sukulentima! Paf! Malo je reći da sam ostala bez riječi, doslovno zanijemjela.
Jer u toj grupi punoj veselja, eto, velikodušni ljudi poklanjaju ono što vole. Šire ljubav.
I to ljubav za sukulente.
Druženje na Duilovu
Malo to, ali stiže još jedan paket, iz Zaboka, Snježana Tuđa šalje mi ukrasni pitarić koji je sama izradila. I još sukulenata, jasno. A onda, za desert, grupa za razmjenu, petak poslijepodne, Duilovo. Za mene posebno organizirano druženje “sukulentičarki”!
Stigle su Irena Erstić, Tatjana Rosan, Silvana Trilj, Nada Žiga, Inge Primorac, Nataša Jonjić Đerek, ova posljednja ne samo da je donijela sukulente, nego i španjolsku pitu. I, naravno, nezaobilazna Marija Paro. I, još uvijek zbunjena, ja.
O čemu su pričale?
“Nikidan sam kupila crvene Crassulaceae, svih šest je otišlo u cvat, oće li mi šta bacit, dobro me kap nije udrila.”
“Oće, oće, on prvu godinu cvita, ostanu mladi iza njega.”
“Tihomir iz grupe mi šalje Mexican Giant, rekla sam mu da nemam novaca za njega, a on meni da šta ima veze, neka kupim dici manistre za ručak, neće ni primijetit, al da za njega moran imat. Reko, pa od čega smo svi debeli nego zato šta sve potrošim na cviće!”
“Ja oden kupit piletinu, nema u dućanu, a ja se vratin sa sukulentima. Ne mogu odolit ako ga neman. A nije mi baš za razbacivat se, šta ću.”
“Eee, Fred Eyes, zbog njega san muža činila da sidne u auto i da me vozi u Trogir po njega.”
“Svi vole Freda, moj je od prošle godine, ima tri glave, raste samo tako.”
“Ovo je mala Letitia. Stavi kombinaciju zemlje, malo vlaži, sve će ti se primit.”
“Francesco Baldi, evo ti listić. On ti porumeni zimi, najizdržljiviji je.”
“Palmeria? Možeš od njih ovoliki pitar zasadit.”
“Ja volin obične pitare.”
“A ja teće!”
“Susida je išla bacit jedan stari limeni sić, jedva san ga spasila.”
“Taj zračni sukulent, ja san svoga ubila viškon vode, češće san prskala.”
“Jel se vama glavica Kivija počela skupljat?”
“Meni je vrtal u sjeni, to mi je problem.”
“Morganica i Kivi crkle, Burito ne mrda, ništa.”
“Ja ih unesem zimi u materinu konobu, osim ovih šta mogu bit vani. Dva kaktusa isto nisu preživila.”
“Meni kad počnu cvjetat, kolap me uvati, sve izrežem, samo Palmerije ostavim. Najljepše mi je kad su prije cvatnje.”
“Napale su mi ih mušice. Je, budu i uši”….
Ja sam, diletantski, samo slušala.
Grupa došla iz potrebe
Marija Paro, ona što je sve ovo zakuhala i pokrenula grupu “Sukulenti i kamenjarke”, kaže da je paralelno učila kako se to radi na Fejsbuku i kako zasaditi mesnate cvjetne ljepotane. Ništa o tom cvijeću nije znala prije četiri i pol godine, a grupa joj je trebala da može pitati što je zanima.
Kaže, mater ne može vjerovat kad vidi u koju je vrtlaricu stasala! Grupa ima svoja pravila, naglasak je na veselju i razmjeni znanja, a tu je među datotekama nekoliko eseja za novopridošlice. I puno albuma s fotografijama. Sve to slažu administratorice Valentina Vukman, Đulijana Knapić, Veljka Petrović, Sandra Milatić, Sanja Lovrić i Marija Paro, brižno i s ljubavlju, ko i svoje sukulente na balkonima i u vrtovima.
I tako, došla ja kući s dva naramka sukulenata i odmah po kvarcni pijesak u dućan u predgrađu Splita…
Najdraže od svega što sam čula od ovih prekrasnih ovisnica je da sa “sukulentima nema nikakvog posla, ne triba ih zalijevat jer oni sami rastu”. Ono, ništa. Jer, nisu zahtjevni.
Ha-ha-ha.
Eno me na mom balkonu, tamo me možete nać.
Source: slobodnadalmacija.hr