Već godinama Uskrs je u domu Splićanke Miljenke Pezelj na Manušu protkan nostalgijom, a pun stol začinjen je solju tuge za onima koji više ne sjede tu.
Takav je život, puno lijepoga donese a nešto i uzme, kanda zauzvrat; protagonistici naše priče uzeo je oca njezina sina i roditelje joj, a na te tužne činjenice podsjeća je mnoštvo malih stvari, predmeta poput porculanskog posuđa i svečanog bešteka koje ipak uporno, od Uskrsa do Uskrsa kao i o blagdanu Božića, svejedno vadi iz kredenca i kutija, i “stivaje” na svečani stol.
Prije devet godina ipak je upoznala novog životnog partnera, a u život joj se uselila i sinova zaručnica, pa tako stol nije prazan.
Pogotovo sad, u zatvorenom krugu i nametnutoj nam karanteni koja svakako ne smije pokvariti smisao najvećega kršćanskog blagdana: nadu i vjeru u bolje sutra. Zazveckat će čaše i pjati, razbiti se pokoje jaje, sve kao i uvijek do sada.
Obuzme je tuga
– Uvik me za Uskrs malo obuzme tuga jer sve oko mene podsjeća me na drage ljude, moje anđele na nebu. Najviše na mater, moju dragu Ljubicu, podrijetlom Mađaricu; ona je iz Siska došla jednom davno, prije više od pola stoljeća u Kaštela na ljetovanje i tu upoznala moga oca, isto pokojnoga Ivicu.
Ljubav je odmah planula i vjenčali su se iako je ona od njega bila starija osam godina; to je u ono vrime bilo skandalozno, ali njima nije smetalo. Jako su se volili…
– I tako su živili ka dva goluba, puno su i često putovali i s putovanja uvik nešto donosili. Otac je bija kapo na “Atlasovu” hidrogliseru koji je vozija na relaciji Poreč-Venecija dosta često, i mater je na bezbroj tih vijađa išla s njim.
Zato je puno ovih stvari na stolu: pjata, vaza, terina i svačega drugog kupljeno baš u Veneciji, i od najfinijeg je porculana.
Ljubica je volila takve stvari, lipe i skupe, za u stan, baš ka i ja, to sam povukla njezinu crtu. Zato mi je i pokojni muž volija darivat predmete koje kad jednom kupiš, čuvaš cili život.
Na primjer, ovaj beštek, ukrašen poludragim kamenjem; svaki me komad podsjeća na njega, duperam ga o prigodama, za svečanija okupljanja.
Nisam pobornik “muzejskog” skupljanja i deponiranja stvari iako san završila školu za arhivara pri “Natku Nodilu”; upotrebne predmete treba upotrebljavat.
Tako im dajemo život, postaju dio naših uspomena – s pravom smatra Miljenka Pezelj, rođena pod kaštelanskim prezimenom Peran iz Staroga.
Utjecaj bake Etelke
– Moja je neprežaljena mater, kako sam rekla, bila mađarskog podrijetla i na nju je puno utjecala moja baka Etelka, djevojačkim prezimenom Sagi. I nje se rado sitin, pogotovo kad vadim ove stolnjake, također “uspomenske kategorije”; to je dio materine dote.
I njih duperan, nije me straj da će se izmaćat jer je uvik pri ruci čistionica koju drži bliska rodbina pokojnoga mi muža – osmjehuje se naša šarmantna sugovornica, koja inače ima brata blizanca imenom Filko.
Na Miljenkinu će stolu, uz mnoštvo predmeta iz obiteljskog fundusa, dakako na blagdan biti i obilje spize.
– Na Uskrs se jede obilno i ne pazi na kalorije! Mater je uvik, ne samo za blagdane, držala do uređenja stola i obida u određenu uru, a to nastojim i ja, barem na ove posebne dane ispoštovat. Sirnice mater nije pravila, ona je ka Mađarica bila sklonija kuglofu, ali zato su se kupovale u Kirigina.
Od kolača obavezan dio “asortimana” bili su bakini londoneri i, normalno, kocke-mađarice, a od “konkretnije spize” janjetina, ali često bi umisto janjčića na stolu zamirisala patka ispečena s medom i narančama! Šunka, jaja i kapulica se podrazumijevaju…
– Uvik kad san za stolom, bacim oko na sliku pokojnoga barba Stipe, očeva ujaka, na konju. On je moga oca odgojia jer mu je mater, Stipina sestra, umrla kad je otac ima samo četri godine. Bija je Stipe puno dobar čovik… Život to tako posloži, daje i uzima, ali dok smo živi, slavit ćemo Uskrse!
I zveckat ćemo pjatima i čašama dok se prisjećamo naših dragih koji su partili, a ujedno ćemo se veselit budućnosti isprid nas. Samo da Bog da zdravlja i mrvu sriće, i to je to – lijepo je sažela naša domaćica Miljenka Pezelj.
Source: slobodnadalmacija.hr